napisao Dino Tuka -
Playstation recenzije RECENZIJE

Prije nego počnem, moram reći da nikad nisam igrao Persona igre.

Iz tog razloga u ovoj recenziji neće biti poređenja sa prethodnim igrama iz serije. Možda će baš zbog toga ocjena biti objektivnija. 

Imao sam želju da probam Personu 5 već neko vrijeme, međutim turn based combat sistem (kojeg sam oprostio samo Divinity: Original Sin-u) me odbijao i razlog je zašto je neka druga igra uvijek imala prioritet. Sada sam imao tu sreću da napokon probam Personu koja je zamijenila taj sistem za real time akciju.

Iako se u Japanu igra već punih godinu dana Persona 5 Strikers je došla na naše police 23. Februara ove godine. Naravno ako ste igrali prethodne unose imat ćete bolje iskustvo zbog referenci koje se nađu tu i tamo, međutim ja sam živi primjer da se u Strikersu može itekako uživati bez da ste obučeni “Phantom Thief”. Ne škodi ni da se pogleda par videa na Youtube-u kako bi razumjeli koncept koji kako i sami znate u animeu može biti dosta kompleksan.


Ovo je japanska priča, zato nemojte sebi zamjeriti ako je ne shvatite odmah.

Ovako:

U svijetu Persone postoji nešto što se zove metaverse. 

Metaverse je neka vrsta paralelnog svijeta u kojem obitavaju naše sjene. Ako ste gledali Stranger Things znate o čemu pričam. Te sjene se opisuju kao manifestacije naših negativnih misli. Zlikovci pokušavaju da manipulišu pravi svijet putem metaversa. 

Metaverse je nepoznanica za većinu ljudi, međutim grupa tinejdžera koja sebe naziva Phantom Thieves ima sposobnost da  ulazi u metaverse i to koriste kako bi spasili svijet i borili se protiv zlikovaca. Njih devet na čijem je čelu naš glavni junak Joker, koriste Persone kako bi se borili u metaversu. 

Znate kako Japanci vole ljubimce kao npr. Pokemone, Digimone, Yugi-Oh, Beyblade itd… E pa u ovom slučaju su to Persone. Persone su manifestacije njihove pozitivne ličnosti koje su pitome i trenirane. Joker je jedini koji može imati mnogo različitih persona, dok ostali phantom thieves članovi imaju samo po jednu. 

U Personi 5 Strikers, po cijelom Japanu su se pojavili negativci koji u metaverse-u prave zatvore u kojima drže sjene svih ljudi u datom gradu i otimaju im unutarnje želje. Ljude privode u zatvor pomoću aplikacije koja liči na Alexu ili Siri. Posljedica svega toga je da ti ljudi u pravom životu postanu robovi tih negativaca. 

Phantom Thieves putuju Japanom i otkrivaju Monarhe tih zatvora a zatim zajedničkim trudom oslobađaju sjene i njihove želje. Vrlo bitno je naglasiti da se Zovu Phantom Thieves jer njihov modus operandi nije ubijanje zlikovaca već promjena njihovog srca i ličnosti na bolje, znate ono što bi zatvori trebali raditi budući da se zovu korekcijske ustanove.  Sada se postavlja pitanje da li se iza svih ovih slučajeva krije jedna osoba koja drži sve konce, ili je čitav niz slučajan?  Taj odgovor ćete morati potražiti sami unutar igre.

Okej sada kada smo na istoj stranici mogu vam reći da sam se navukao na Persona 5 Strikers, jer je ujedno i anime serija i igra. Epizode su poredane po gradovima Japana i karakterističnim monarsima u svakom. Istina da je svaka epizoda rađena na isti šablon, i postaje repetitivno, ali postoji i ta pozadinska priča koja vas tjera naprijed. 

Ipak, dosta je predvidljiva priča i nije mi se svidjelo što sekvence u kojima vodite duboke razgovore o očitim stvarima traju predugo. Zbog toga imate osjećaj da uporedo gledate seriju i igrate igru. Nerijetko se nađu tu i sporedne teme o kojima mi se stvarno nije slušalo. Imate opciju da izaberete odgovor u razgovoru, ali svejedno dobijate isti ishod.  Na svu sreću postoji skip dugme koje mi je postalo najbolji prijatelj. Šta da vam kažem, život je kratak. Ako ništa, nakon toga dolazi mnogo borbe. 

Light humor i harmonija uglavnom vlada među ekipom, no potkrade se kad kad i edgy humor na koji smo navikli u anime-u. 

Gameplay se sastoji iz par dijelova. Imate istrage, tokom kojih se krećete po gradu u stvarnom svijetu i slušate kojekakve tračeve o lokalnom monarhu. Ti tračevi vam pružaju uvid u karakter tog monarha, te kartu za njegov zatvor gdje morate osloboditi zarobljene sjene. Nije to ništa posebno, niti je to detektivski posao, izgleda kao da je ubačeno tek onako radi odmora. Jednostavno hodate dok ne naiđete na nekkog čudnog, i saslušate šta ima da kaže. Gradovi imaju svoju estetiku i ima neki poseban užitak u šetnji i odmoru od priče i borbe. Pretpostavljam da će neki i ove gužve po Japanu uspoređivati sa Cyberpunkom. 

 Tu se ubace i ti opširni razgovori o kojim sam govorio, gdje sam želio vrištati ”Daa shvatio sam on je monarh ovdje!!”; ”Ali ne možemo biti sigurni”; ”Bukvalno su bili isti simptomi u prošlom gradu!!”…

Drugi dio je priprema za ulazak u metaverse, tada kupujete oružje i opremu, pravite nove persone, upgrade-ate tim, i konsultujete se sa ostalima o narednim akcijama. Nove persone stvarate na način da gubite dvije prijašnje u procesu fuzije kako bi dobili jednu novu snažniju. Također možete level up-ati persone ako ne želite da ih mijenjate za druge. Imate limitiran broj moći koje vaša persona može posjedovati, tako da morate praviti pametan raspored. Potreban vam je klasičan party sastav koji uključuje cleric-a, fighter-a, wizard-a, i ranger-a manje više.

U igri je cijeli progres ekipe predstavljen kao njihov bond, što želi reći, u zajedništvu je snaga. Ako više vremena provodite zajedno i pomažete jedni drugima, dobit ćete više poena da upgrade-ate stvari kao što su health, stamina, sreća itd… Bond se pored napredovanja u glavnoj priči, puni i tz. Request-ovima koji su sporedne misije pune trivijalnih zadataka kao npr. kuhanje. Ne brinite previše za raspored ovdje, jer ćete imati gotovo sve poene do kraja igre, jedina preporuka je ulaganje u health.

Treći dio je combat. Na prvi pogled mi ništa nije bilo jasno, i bio sam izgubljen u svom tom blještavilu. U jednom trenutku se udaram, u drugom vozim skejt kroz neprijatelje, dok se u trećem pretvaram u autobus… Sa druge strane mi je bilo premoćno. Bio sam unutar anime borbe, popraćenom svim efektima i pjesmama koje možete zaželiti. Jako brzo pohvatate kontrole i sistem borbe koji ima svoju dubinu. 

Imate sitne neprijatelje koje ćete rješavati sa lakoćom. Međutim boss borbe  zahtijevaju analizu kretanja i ostalih slabosti, u suprotnom ste donji. Treba znati koju personu koristiti i koje moći upotrijebiti. Uvijek će vam trebati neko ko podržava ekipu buffovima i healom, i neko ko će imati određene elementarne moći koje su slabost trenutnom bossu. Prije ulaska u metaverse, birate još tri Phantom Thiefa koja želite uz sebe za vrijeme borbe. Kako su svi različiti, birate najpovoljnije za dati grad. 

U borbi se mogu nasumično mijenjati likovi, posebno je korisno to učiniti kada dobijete prompt dugme koje vam govori da je određeni lik u poziciji za specijalni napad. U zavisnosti koliko koga koristite, tako im i level raste. 

Svako ima svoj momenat kad mu se napuni tz. Showtime koji je neka vrsta Fatality-ja, bez nužnog smrtnog ishoda, i to mi je najdraži aspekt u igri. Ti showtime eventi se mijenjaju kako vi napredujete tako da se neće izlizati brzo. Potaknuti ste na praktikovanje nekog kvazi stealtha, koji se sastoji od preskakanja neprijatelja preko zgrada i lampi, jer ako vas stražari otkriju previše puta, škrinje sa blagom će se zaključati dok se stvari ne smire. Iz stealth pozicije imate mogućnost zaskočiti neprijatelje što vam daje veliku prednost u borbi. Pazite na njihov level, jer će vas crveni neprijatelji zadržati duže nego što ste planirali.

Igra vas vodi za ruku i tutoriali su tu čak i nakon 12 sati progresa. Ono što me je smaralo jeste konstantno objašnjavanje očitih stvari. Leveli su generalno repetitivni, razlikuju ih priče i monarsi, sve između je isto. Taj problem olakšava činjenica da nikad niste sami, jer Phantom Thieves imaju devet članova, koji ne zatvaraju usta tokom igre. Njihovi komentari razbijaju monotoniju i uvijek su dobro došli. 

Obzirom da nisam mazohista te nisam igrao Dark Souls, a od Bloodborne-a sam odustao nakon 7 sati, ova igra mi je predstavljala izazov. Ipak ovdje je zbog načina prezentacije puno primamljivije umirati i pokušavati iznova. Također, ja zaista volim couch co op, međutim kako ga je sve manje, zadovoljavam se sa “po život” načinom igre koji mi Strikers može pružiti. 

Vizuali su zapanjujući, imao sam dojam neke čistoće i jasnoće koji ne mogu baš objasniti. Dobijete mogućnost da birate fokus na grafiku gdje se ograničite na 30 fps-a ili na performans gdje imate stabilnih 60fps-a i navodno slabiju grafiku što moje oko i ne primjeti. U čuđenju sam posmatrao kako nema pada u fps-u dok na ekranu pršti sve od boja. Kvalitet je na nivou i sa tog aspekta nemate brige. 

Muzika u igri je pun pogodak, i uvijek je rezultirala sa “Stand your ground” ; “Bring it on” ili “Sad ću vas sve pobiti” stavom. Doprinosi, kako bi mi rekli “nafuravanju” za borbu kakvog odavno nisam imao u igri. 

Zaista se osjećam sretnim jer sam dobio priliku da uđem u ludi svijet Persone. Uvijek preferiram igre koje se bave filozofskim pitanjima i moralom. Teme kojim se Persona 5 Strikers bavi su veoma aktuelne i mogao sam odmah povući paralelu sa svojom okolinom. Pored toga gameplay i osjećaj da ste unutar anime-a su me oduševili. 

Mane koje su prisutne, ublažene su drugim faktorima, tako da je sve našlo svoj balans. Čak i ako nikad prije niste igrali Persona igre, slobodno se upustite u Strikers, a ja se vraćam par godina unazad da vidim šta mi to Persona 5 nudi.

Podijeli sa prijateljima:

Obožava sve što je stvorio Rockstar Games. Voli kontrolu nad situacijom, i zbog toga su mu najdraže sofisticirane RPG igre koje postavljaju filozofska pitanja, moralne dileme i nemoguće odluke. Nisu mu strani domaći stripovi a u slobodno vrijeme se bavi marketingom.

Nema Komentara

Ostavi komentar