A Quite Place, s Emily Blunt i Johnom Krasinskim su uspjeli da stvore horror atmosferu kroz
jezive tišine i zvukove koji ih narušavaju. Kako drugačije prepoznati najstrašnijeg horror
monstruma nego po specifičnog zvuku? Stormind Games sada pokušava sa kultnu atmosferu
filma prenese u igru.
U A Quiet Place sve se vrti oko zvuka, a kao Alex, željećete napraviti što manje buke. Postoji
pet različitih načina kretanja – hodanje i puzanje, oba brza i spora, te trčanje. Većinu vremena
koristićete brzo puzanje jer je to optimalna opcija – brže je i tiše od sporog hoda.
Ovo je ključna karakteristika igre, mada će doživljaj varirati od igrača do igrača. Igra se trudi
igrati s ovom mehanikom na različite načine. U nekim momentima ćete naći vreće s pijeskom
koje možete prosuti kako biste stvorili tihi put. Također možete pronaći cigle i boce koje možete
baciti da odvuku pažnju vanzemaljcima, a pred kraj igre možete im zadati glavobolju puštanjem
zvuka na televizoru. Još jedna stvar vezana za zvuk je alat koji detektuje buku koju proizvodite
u poređenju s ambijentalnim zvukom.
Napomenuo sam “pred kraj igre” za trik s televizorom, i ovdje dolazi moja prva kritika: A Quiet
Place: The Road Ahead je prekratka za mehanike koje uvodi. Imam osjećaj da je ova igra
trebala biti duža s više zagonetki u vezi s izbjegavanjem monstruma, ali nešto se dogodilo.
Prvobitno je najavljeno da će igru razvijati Illogika i Ep1t0me, pa možda prelazak na Stormwind
igre objašnjava taj osjećaj, ili možda griješim. Ali, ne griješim u vezi s time da mehanike djeluju
zbrzano i nedovoljno iskorišteno, osim jedne.
Radnja igre dešava se samo četiri mjeseca nakon dolaska vanzemaljaca, pa, iako razumijem da
ima problema s električnom energijom, i da su ceste pune oštećenih vozila, ne razumijem kako
svaka vrata u igri škripe kao miš na meti. Razumijem da je to dio mehanike igre; morate polako i
ručno otvarati vrata, slično kao u igri Amnesia: The Dark Descent, kako biste izbjegli pravljenje
buke. Međutim, to me često izvlači iz igre, postaje dosadno i prenaporno nakon što prođete kroz
“milion” vrata.
Dizajn niovu može da djeluje previše dizajnirano. Često morate prolaziti kroz ventilaciju da biste
pronašli ključ koji otključava vrata koja su zatvorena iznutra, samo da biste otvorili još jedna
vrata. Ništa u igri nije prava zagonetka u pravom smislu, a kad trebate zaobići jedno od
stvorenja, putevi su ograničeni – ili idete prema stvorenju ili birate drugi put.
Nikad nisam osjetio da je stvorenje prava prijetnja jer, jednom kad dostignete prag buke,
nemate izlaz – ne možete pobjeći, sakriti se ili pokušati prevariti stvorenje bacanjem boce; već
ste izgubili jer ste prekoračili prag buke.
Pozitivna stvar je u tome što je dizajn nivoa donekle uspješan u načinu na koji su stvari
postavljene. Morate razmišljati o putu koji ćete odabrati jer su, na primjer, staklo, grančice ili
lokve postavljene na određenim mjestima.
Jedan aspekt koji još nisam spomenuo je astma kao ključni izvor buke. Alex, protagonistkinja,
ima astmu. Također, trudna je, ali igra to zanemaruje osim kroz povremene prizore koji
naglašavaju trudnoću. Kada se previše naprežete, npr. noseći lagane daske, penjući se na
izbočine ili prolazeći kroz prašnjava mjesta, njen problem s astmom postaje izražen. Kada nivo
astme dostigne granicu, možete uspjeti u quick eventu ili će Alex doživjeti napad astme i vi ćete
doživjeti smrtnu scenu.
Srećom, A Quiet Place: The Road Ahead nije škrta u davanju inhalatora i lijekova za smanjenje
nivoa astme. Samo sam se nekoliko puta našao na posljednjem inhalatoru, dok sam većinom
imao maksimalan broj od pet. Rano u igri također su vam na raspolaganju baterije, koje će se
brže prazniti ako ne pazite s upotrebom baterijske lampe. Ne mogu se žaliti na to jer bih ih
vjerovatno više trošio da nisam bio voljan puzati kroz igru.
Iskreno, A Quiet Place: The Road Ahead je solidna igra. Filmovi su izvrsni, ali igra nije uspjela
uhvatiti isti osjećaj jeze. Zbog zbunjujućeg dizajna nivoa, izbora poput nasumičnih sekcija s
pucanjem iz voza i kraja igre koji se svodi na “pritisni X da ne umreš,” sve djeluje iscjepkano.
Stvorenje je iritantno, ali ne i prijeteće, jer je njegova prijetnja ograničena na nekoliko patrolnih
zona gdje možete biti opkoljeni.
Umjesto da osjećam strah ili tenziju, osjećao sam frustraciju jer su scene smrti bile neizbježne i
ponavljajuće. Umjesto strateškog razmišljanja o tome kako zaobići stvorenje, često sam se
nalazio u situacijama gdje je moj izbor bio ili ponavljanje dosadnih sekcija ili frustracija zbog
nemogućnosti prave strategije.
Kada bih sumirao svoje iskustvo sa A Quiet Place: The Road Ahead, rekao bih da je to igra s
interesantnim konceptom koji, nažalost, nije ispunio svoj potencijal. Atmosfera igre mogla je biti
mnogo bolje izgrađena, posebno s obzirom na to koliko su filmovi uspjeli u stvaranju osjećaja
straha i nesigurnosti.
Ova igra ima nekoliko zanimljivih elemenata, poput korištenja zvuka kao centralnog mehanizma
i dodatnog izazova s astmom. No, oni su na kraju ostali neiskorišteni do svog punog potencijala.
Ako ste veliki fan horor igara, možda ćete htjeti isprobati A Quiet Place: The Road Ahead samo
zbog atmosfere i postavke.
