Harry Potter franšiza je doživjela ogromne uspone i padove, naročito u gaming svijetu. Sjećam se da sam pročitao prvu knjigu u jednom dahu I svjedočio dugim redovima u knjižarama svaki put kada bi se nastavak pojavio na policama.
S obzirom na to koliko su mediji sada podijeljeni, možda više nikada u životu nećemo vidjeti takav kolektivni fenomen. Također se sjećam da sam jedva obuzdao smijeh u ludo zamršenoj radnje u Fantastic Beasts – The Crimes of Grindelwald; i, nakon što sam čuo da neko želi da ekranizuje Cursed Child odbijajući vjerovati da je to zapravo stvarno.
Iako su imali veliku pomoć u razvoju Hogwarts Legacyja, fascinantno je vidjeti Avalanche Software na ovoj poziciji, kako stvara ekspanzivan projekt otvorenog svijeta. Disney Infinity je svakako bio na vrhuncu toga, ali uglavnom je bilo iskustvo vođeno sandboxom. Uz pomoć, otkrili su tajni sastojak koji pomaže mnogim igrama otvorenog svijeta da se istaknu iznad gomile. Ako ste čekali Harryja Potter igru, ovo je to.
Glazba, prezentacija i atmosfera me vračaju u djetinstvo. Imamo Gringotts. Imamo Hogsmeade. I naravno, Hogwarts, s ekspanzivnim detaljima. Svijet ima jaku sinergiju s filmovima na dobar način, uglavnom zbog soundtracka Johna Williamsa. Radnja igre se dešava 1890-ih i upravo zbog poznatih imena kao što je Weasley, lakše je ostaviti svoj pečat u ovom u svijetu o kojem oduvijek maštamo.
Hogwarts Legacy ima neke standardne koncepte otvorenog svijeta, kao što je Detective Vision (maskiran kao Revelio čarolija), lagani stealth system koji često ne opravdava svoje postojanje, karta ispunjena raznim stvarima koju je ponekad teško gledati, i vrlo čudan sistem opreme koji ima ograničenu rezervu. Treba imati na umu da je dosta mehanika u igri dosta pojednostavljeno a neki sistemi koji su lošije napravljeni će vam prirasti srcu, ili u najmanju ruku ćete se naviknuti na njih. Ništa od toga ne kvari iskustvo igranja I nisam se nervirao zbog neke loše mehanike.
To je zato što je velik dio Hogwarts Legacy suzdržan, što je jedinstveno u eri napuhanosti otvorenog svijeta. Ima taman dovoljno side questovea u kojima sadite mrkve, a da vam se ne zavrti u glavi od grinda. Igra ima taman dovoljno zvijeri da nagovori igrače da ih spašavaju i brinu za njih u vašem osobnom prostoru (u biti stan u The Room of Requirement). Ako vam se stvarno ne sviđa jedan sistem igre, često ga možete ignorirati i prebaciti fokus na nešto drugo. Kao, na primjer, sistem talenata i vaš pristup borbi.
Borba se isprva čini nedovoljno impresivnom, ali na višim razinama težine s više čarolija za bacanje fino se uklopilo. Postojanje kombiniranih Sistema bodova I magija predstavljano je kao manje elegantna mehanika karaktera I akcije, ali stvari koje omogućuje dopuštaju niz različitih stilova igre i pristupa borbi.
Sve je mnogo elegantnije nego što sam očekivao. Blokiranje napada i suprotstavljanje čini se zadovoljavajućim i teškim, a postoji i gomila čarolija s kojima možete eksperimentirati, od kojih je većina uvijek dostupna. Postoji mnogo strategija za odstupanje, poput toga koji su neprijatelji mete višeg prioriteta i kako upotrijebiti iscrpljujuće čarolije poput mraza ili levitacije da ih izbacite iz jednadžbe.
Pozitivno pojačanje stvarno pomaže petlji jezgre igre. Postoje izazovi koje morate dovršiti gotovo posvuda (iu mnogim borbama), a većina vas nagrađuje nečim bitnim (poput čarolije, koja zauzvrat otključava nove linije zadataka), povrh više nagrada za dovršetak izazova. Tu je i potpuni system transmogrifikacije (prilagodba transmogrifikacije/glamura/kozmetičke odjeće) i stvarno korisna staza kroz igru. Tokom svog igranja stalno sam nizao aktivnosti i otkrivao nove stvari. Čudno je, ali Hogwarts Legacy uravnotežuje mnoge gore spomenute smetnje sa stalnim nizom nagrada.
Dakle, u igri su dvije priče: nespretno ispričana pobuna koju vodi generički loš goblin po imenu Ranrok i priča o moralu koja nije različita od priče o Darovima smrti. Potonji dio bavi se događajima koji su se odigrali u prošlosti, a tu je i dojam stvarne misterije koju sam uživao otkrivati.
Oni se isprepliću (kroz uvijek prisutnu privlačnost Mračnih sila kao prečaca za životne probleme), ali linija Ranrok zapravo nikad nema ništa zanimljivo za reći, niti sadrži mnogo nijansi. Postoji čak i jezivi stih dijaloga lika igrača koji uzvikuje: “nisu svi goblini [ovakvi]” drugom očito poremećenom kolegi iz razreda. Možete li pogoditi kamo vodi ta nit?!
Međutim, vrlo je lako uživati u Hogwarts Legacyu, mnogo lakše nego što sam zamišljao. Veliki dio svijeta izvan Hogwartsa se može igrati, a postoje i neki zaista zanimljivi sporedni zadaci, s opcijom brzog putovanja ili letenja/jahanja. U jednom sam trenutku letio uokolo otprilike tri sata i uopće nisam radio questove. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put to učinio u igri otvorenog svijeta.
Mnogi od boljih temeljnih scenarija izazivaju isto čuđenje. Jedna posebnost uključuje zadatak u kojem spašavate hipogrifa od lovokradica s kolegom iz razreda, a zatim letite iznad voza Hogwarts Express dok vozi, uz glazbu koja svira kao da je izašla ravno iz filmova. Predavanja su ispunjena glupim zafrkancijama i nisu toliko dugotrajna da vam dosadi ići na njih. Zatim tu je pregršt misija s pričama koje se tresu poput rudimentarne Zelda tamnice, s manipulacijom sandboxa i borbama s bossevima.
Hogwarts Legacy ponekad je neispolirana igra otvorenog svijeta koja je ozbiljno uzdignuta svojom posvećenošću najboljim dijelovima izvornog materijala. To je jedna od najatmosferičnijih igara temeljenih na IP-u koje sam ikada igrao, zbog čega je još čudnije što se većina mehaničkih temelja čini kao da je iz kasnih 2000-ih.
