Industrijska revolucija. Unionizacija radnika. Komunizam, fašizam i marksizam na pomolu. Kroz sve ovo morati ćete navigirati svoju naciju u najnovijem nastavku grand strategy igre Paradox Interactiva.
Victoria serijal se do sada smatrao „najzahtjevnijim“ serijalom Paradoxa, upravo zbog toga što se ne fokusira samo na dinastiju kao Crusader Kings, na ratovanje kao Hearts of Iron ili pak na diplomaciju kao Europa Universalis. Victoria sve to zajedno kombinira i dobijete intrikatni sustav odluka, revolucija i ratova.
Victoria 3 vraća nas u vremena od 1836-1936. godine, kao i njezini prethodnici. U 100 godina morati ćete provesti svoju državu kroz burno razdoblje promjena, ratova i revolucija. Morati ćete postupno graditi i modernizirati svoju državu pomoću raznih zakona, balansiranju ekonomije i zadovoljavanju ljudi i institucija. Paradox Victoriu prikladno naziva „society-builder“ igrom, upravo iz razloga što ćete morati praktički micro-manageati svaki aspekt igre; od ekonomske organizacije pa sve do manipulacije globalnog tržišta.
Ovo će naravno nekim igračima teško pasti. Rijetke su današnje igre koje zahtijevaju toliku koncentraciju i micro-managment. Pa čak i kada izaberete neku malu državicu očekujte veliki broj opcija s kojima se možete igrati i eksperimentirati. Kada sa malom državicom narastete, ili ako iz samog starta izaberete globalnu silu, onda ćete tek vidjeti što znači upravljati državom.
Naravno, sve ovo je bilo puno izraženije u proteklim nastavcima. Paradox je nastavio tradiciju koju je započeo sa Hearts of Iron IV i nadogradio je svoj UI. Victoria III nije toliko user-friendly kao što je Crusader Kings 3, i to se vidi i u njezinom meniju. Međutim, nakon što odigrate par sati (okej, ajmo biti iskreni, par desetaka sati) viditi ćete kako je zapravo genijalno urađen meni. Sve što trebate znati nalazi se na dnu ekrana gdje su vam izlistani svi potrebni shortcuti; od mobilizacije vojske do građenja diplomacije.
Žar ove igre pronaći ćete upravo u upravljanju društva, te će vas kompletni proces uvlačiti sve dublje i dublje. Vlade se baziraju na zakonima (duh!). Mijenjanje tih zakona zaiskuje podršku vladajućih tijela, ono gdje Victoria 3 posebno dolazi do izražaja. Razne stranke ili grupacije poput vlasnika zemlje, bourgeoisie, vojske, trgovaca i mnogih drugih uvelike utječu na vašu vladavinu i mogu vam zagorčati život i stabilitet u državi prije nego i kažete revolucija. Samo probajte povećati porez narodu i ispred svojih vrata pronaći ćete „ogorčene“ komuniste koji viču kako gušite narod svojim „opresivnim“ režimom. Ili probajte povećati porez na uvoz pa ćete naletiti na masivne proteste od strane trgovaca.
Naravno, nije sve toliko loše. U pravilu, sa jednom odlukom razljutiti ćete jedan kruh ljudi dok ćete usrećiti drugi krug. Pa tako ukoliko uložite u pismenost i školovanje naroda, bogata klasa vas neće gledati toliko sretno, no običan narod će vas dičiti i hvaliti na svakom koraku.
Svaka grupa ima svojeg lidera. Ono što me razočaralo je što ne možemo direktno komunicirati sa njima, no oni svejedno mogu zagorčati naš život. Vrlo lagano je moguće da potpuno uništite državu ukoliko ne provodite mijenjanje ideologije pravilno i oprezno. Ukoliko se zadesi da iz demokratske države želite napraviti fašističku, posebno pripazite na ogorčene protivnike istog režima, inače ćete portrete lidera sanjati i u pravom životu.
Ono što me posebno začudilo jest manjak internacionalnih reakcija na ono što se događa u državi. Okej, to bi bilo normalno ukoliko igrate sa nekom malom državom. No kada efektivno napravim SAD komunističkim očekivao bi nekakvu reakciju ostatka svijeta. No odmah sljedeći dan nakon efektivne revolucije mogu sklopiti pakt o prijateljstvu sa britancima, kojima je očito normalno poslati svojeg diplomata u još gorući Washington.
Naravno, kako to i biva u Paradoxovim igrama, uvijek možete naletiti na neke „zanimljive“ situacije. Primjerice, u jednom od mojih igranja Britanci su postali komunisti dok su Francuzi postali autokracija. Nakon toga su Židovi odlučili migrirati u Njemačku (?!) radi potrage za boljim životom. Prvo sam pomislio: „Kakvo je ovo nerealno stanje?“ no kada sam malo bolje promislio i sjetio se što se sve događa u svijetu u samo proteklih godinu dana shvatio sam da je Victoria III možda i najrealističniji grand strategy ikad napravljen……
Posebno dobro napravljeni mehanizam u igri je onaj ekonomski. Victoria III je jedna od rijetkih igara koja donekle prati real-world mehanizam ekonomije. Vrlo često ćete pronaći da nije pametno skupljati bogatstvo, već je bolje zaduživati se i držati što veću količinu (naravno, u normalnim granicama) u opticaju. Ekonomija također nije niti malo oprostiva. Jednom-dvaput ispraznite svoje kovčege zbog ratova i vrlo brzo ćete se pronaći bez novca, u pre velikom zaduživanju, gorućoj inflaciji i sve većom šansom dolaska trećeg rata, i to onog najgoreg – revolucionarnog. Čekaj, jel mi još uvijek pričamo o igri?
Okej, dosta sada o internoj borbi. Idemo se malo prebaciti na internacionalnu scenu. Malo je razočaravajuće koliko je oslabljen taj aspekt igre. Osim ratovanja koje je uvelike slično Europi Universalis, Victoria III je oskudna u diplomatskim opcijama. One rangiraju od kontrole druge države kao satelita pa do sklapanja saveza. Nema ništa duboko niti intrigantno u ovim opcijama, one su upravo onakve kakve i pišu da jesu. Pogotovo ukoliko igrate protiv AI-a. On je u najboljem smislu riječi – statičan. Niti nešto pretjerano sudjeluje, niti je jako agresivan niti je nešto miroljubiv. Niti smrdi niti miriši.
Manje nacije se često mogu uvesti u dugotrajne međusobne ratove i revolucije, što će vrlo brzo učiniti dijelove mape neiskoristivima. Jedini način da se taj ciklus prekine jest da sami uletite i preuzmete kontrolu nad tim državama, što putem puppet i sattelite sistema što putem klasičnog rata i zauzimanja. Ja sam osobno roleplayer i ne sviđa mi se takav način igranja, no netko tko možda želi speedrunati world conquest neće imati nikakvog problema sa takvim odlukama.
Ono što nikako ne mogu oprostiti Paradoxu je to što su nekako uspjeli totalno raskupusati saveze u Victoriji III. Države se ponašaju kao „zlatne ribice“; ili barem kao što se ponašaju u Total War serijalu. Proći će godinu-dvije od sklapanja saveza i države će vas odmah izdati i time primiti razne penale i kazne bez ikakvog srama i problema. Tako baš ne funkcioniraju diplomatske relacije među državama.
