napisao Luka Blažević -
PC recenzije RECENZIJE

Tohu. Na prvi pogled, usudio bih se reći da je možda ime nekakve hrane, negdje tamo iz Azije. Međutim, prevario bih se. Tohu nam je najnovija igra od studija Fireart Games. Igra nam donosi vrlo specifičan tip adventure igre. Pri tome ne pričam o SCUMM vremenima srednjih ’90.-tih kada su nam kompanije poput LucasArts donosile vrlo interesantne igre, igre koje su nas vodile kroz Smaragdne otoke I uklete palače.

Igra nema nekakvu priču vrijednu Homerovog ep-a, nema nekakvu dramu kao Shakespearova djela, nema niti 30-satni gameplay. Tohu nas zapravo baca u vrijeme ranih 2010-tih godina, kada su indie game studiji izbacila fenomenalne mozgalice poput Machinarium ili Professor Layton igara. Igru započinjete kao neimenovana heorina, jednostavno nazvana The Girl. Ona ima nevjerojatnu moć da se jednostavno pretvori u robota, te živi mirnim životom na leđima ogromne ribe koja pluta kozmosom.

Da budem iskren, kada sam krenuo igrati trebalo mi je par minuta da shvatim što se događa. Nakon što uđere u igru, prijateljski robot imena MacGuffin je u kvaru, te ostatak igre provedete u raznim interstelarnim ribnim okruženjima tražući rezervne djelove kako bi popravili zanimljivog robota. Dok vi tražite zamjenske dijelove (u ovom trenutku sam bio siguran da heorina nikad nije čula za eBay) prati vas figura prekrivena plaštem koja ambiciozno pokušava uništiti vaše planove. I to je više manje to od priče koju nudi Tohu!

U igri ne postoji nikakav glasovni dijalog, osim naravno klasičnog pripovjedača koji je zadužen za didaskalije na već klasičnom kraljevskom engleskom. Neka od glavnih pitanja, kao što su recimo „Dobro za Boga miloga zašto smo na leđima ogromne ribe u svemiru?!“ su ostavljena neodgovorena. Igra se čak i ne trudi  objasniti nam zašto heroina ima robot alter-ego, nego nam samo kaže da se pretvorimo u robota kada moramo podignuti nekakvu tešku stvar. Umjesto svog mogućeg opisivanja svijeta, kreiranja ogromne povijesti, novih jezika (gledam u tebe Elder Scrolls), Tohu fokusira svu svoju inovativnost na puzle i kreativne zagonetke – nešto što će definitivno pasati osobama koje zanima kriptografija (kriv sam).

Šalu na stranu, Tohu je svakako osvježavajući dašak od ostalih adventure igara koje u jednoj interakciji između glavnog lika i NPC-a ispišu čitavu novelu sa 2 nastavka i igra jednostavno od samog početka vas baca na posao. Zanimljiva stavka je upravo taj manjak dijaloga, koji uopće ne deemfazira igru nego je čini još boljom. Njezina grafika, stil crtanja, općeniti prikaz boja pokazuju taj karakter igre koji, u mojem osobnom mišljenju, teško može nekakav zid teksta nadmašiti. Svaki puta kada cura sleti na novu ribu, dobijemo nekakav novi artwork kojem se možemo jedino diviti. Artwork najbliže  podsjeća na stil Don’t Starve igre, iako nije isti. Hodajući kroz bahanale osvjetljene mjesečinom, hladne fjordove shvatio sam da svaki dio igre donosi preciznu dozu cuteness-a. Iako jš uvijek nismo ostali bez redovnih fiksova prelijepih indie naslova, Tohu nam donosi nekakav bolji fiks, zanimljiviji i drugačiji.

Naravno, ništa nebi funkcioniralo bez puzzle elementa igre. Premda niti puzzle element nebi spasio igru ukoliko je isti loš, no drago mi je obavijestiti vas da sam se ugodno iznenadio sa puzlama u ovoj igri. Niti jedna puzla nije lagana – pošto ovo nije dječja igra, koliko god vam boje to mogle sugerirate – ali niti jedna puzla nije toliko teška da bi me natjerala da hladim mozak kroz prozor nakon prolaska.

Najgori trenutci u point-and-click adventure igrama su mi kada potrošim sve stvari u inventory-u, nemam ideje i onda stanem kao Spiderman u deželi i zapitam se: „A di sad?“. Na sreću, ova igra nema takve elemente, već je sve prikazano kroz izravan način – svaki odgovor je uvijek nadomak ruke. Jedna od prvih puzli koje će te morati riješiti kroz igru zapravo je Paper Mania grid, logički problem, te ako tražite nekakve mindblowing, brainburning puzle ovo bi vam mogao biti potencijalni turn off. Meni se osobno dojmio taj lagani, relaksirajući pristup puzlama, te sam i sa pola ugašenog mozga (priznat ću, to je više upaljenog mozga nego inače) mogao riješiti većinu puzli.

Tohu nam također donosi jedan od najzanimljivijih hint sistema koji sam ikada vidio. Ako odete u meni, uvijek možete vidjeti nekakvu vrstu piktografije koja vam prikazuje generalnu ideju kako riješiti nastali problem. Međutim, one jedino mogu biti otključane ukoliko završite quick timing mini-game, koji je taman dosadan da izludite i odlučite sami pronaći rješenje. Ukoliko vam se ipak neda mozgati, mini-gameovi nisu teški per se, tako da stisnete zubima da ih rješite i dobiti će te generalni odgovor na glavni problem.

Na samom kraju igre, curica i robot se vraćaju na svoj planet (isprike, ogromnu ribu koju bi ja vjerojatno već ispekao i pojeo) i riješe nadolazeću krizu koja bi nas mogla sve uništiti. Neki djelove priče bit će razjašnjeni (ne brinite, alter-ego i riba još uvijek ne dobivaju objašnjenje) i igra završava. Tohu nije inovativna igra, nije nikakav revolucionarni uradak koji će okrenuti mnoge igrače naopačke, ali ima nekakav šarm. Dovoljno mi se svidjela da će mi ostati u lijepom sjećanju, kao igra koja mi je pokazala da ne trebaš imati detaljnu priču da bi prikazao svijet na svoj način.

Podijeli sa prijateljima:

Najveće dijete redakcije, iako po godinama bi trebao biti "odrastao". Obožava knjige i filmove, pogotovo fantasy žanr. U slobodno vrijeme čita, uči, igra i najvažnije, živcira Adija.

Nema Komentara

Ostavi komentar