Nasilje u video igrama
napisao Luka Blažević -
kolumne SLIDER SPECIJALI

“Od početka, od davnina…..” tako nekako je krenulo i mišljenje da svaka video igra koja sadrži nasilje i veliku dozu krvoločnosti tjera djecu da čine zle i nasilne stvari.

No koliko je to zapravo istina? Je li uopće istina? Činjenica je da u igrama – pogotovo u današnjim – možete raditi čuda. Kako ovdje pričamo striktno o nasilju, izbaciti ćemo sve igre koje u sebi ne sadrže niti mililitar krvi i nasilja.

Uzmimo na primjer GTA – igra u kojoj je redovito ratovanje između gangstera, gangova, mafije i sl. Umire se na razne, često čak i kreativne načine i krvi ima na razbacivanje. Tako je bilo od početka, od prvog GTA naslova pa sve do GTA V. Nasilje, krv i ubijanje su praktički moto Rockstarovog serijala. Za drugi primjer možemo uzeti Call of Duty. FPS naslov kojem je rat glavna tematika, bio on povijesni ili izmišljeni. Opet dolazimo do neopisive količine ratovanja, krvi, nasilja, ubijanja i svega lošeg. Za treći primjer ćemo uzeti Fortnite. Iako nema krvi, cilj je pobiti 99 drugih protivnika i ostati jedini živ na otoku. Opet igra koja potiče nasilje i ubijanje, možda bez krvi, no svejedno potiče loše stvari. Koliko su one “zaslužne” za agresivniju djecu? Jesu li uopće zaslužne?

Vjerovali ili ne, odgovor nije jednostavan. Nije jedno odriješito “NE”. Čak nije niti odriješito “DA”. Provedena su istraživanja na ovu temu, te su stručnjaci, zajedno sa voditeljem eksperimenta, dr. Douglas Gentile-om zaključili da nasilje u videoigrama ne potiče nasilje van videogara. No svejedno su – nakon intezivnog istraživanja – ipak došli do zaključka da je bitno da se djeci limitira količina i vrijeme igranja igara. Zbog čega onda, ukoliko nasilje u igri neće poticati nasilje u stvarnom svijetu, zbog čega da im limitiramo vrijeme igranja? Postoji par razloga:

Agresivnost – da odmah razriješimo jednu stvar. Djeca su “defektni” ljudi. Prije nego me razapnete zbog korištenja ove riječi, ne mislim na doslovnu defekciju. Mislim na to da djeca još uvijek rastu i nerazvijena su. Njihov mozak još nije razvio potrebne i važne centre, kao što je recimo centar za empatiju. Između ostalog, ovo je glavni razlog zašto su djeca nemoguća u razdoblju od 11-16 godina. Također, djeca ne znaju razaznati što je virtualno a što je stvarno, i većinom su vrlo kompetetivna. Što to znači? Kada djeca igraju bilo kakvu multiplayer igru – Fortnite na primjer – natjecati će se do maksimuma, dati će sve od sebe. Što se dogodi kada krenu i nastavljaju gubiti? Jednostavno gube živce. Ne znaju stati, pauzirati igru, otići na zrak i prošetati se na par minuta i onda nastaviti. Vrlo vjerojatno će skupljati bijes gubljenja u sebi dok ne “eksplodiraju” i ne naprave nešto glupo. To nešto glupo je većinom bačen joystick u zid. Što duže igraju to će više bijesa imati u sebi. Također, početi će gubiti živce i razviti će “kratak fitilj” i brzo će eksplodirati na bilo što što ih živcira i nervira.

Stres – opet ćemo se vratiti na to da djeca još uvijek rastu. Ponoviti ćemo da ne znaju razlikovati virtualno od stvarnog. Upravo zbog toga djeci će u većini slučajeva imaginarni “scoreboard” ili “leaderboard” značiti apsolutno sve na svijetu. Neka se zaredi par gubitaka i oni automatski gube ELO, rating i slično i padaju niz ljestvicu. To će im stvarati ogromni pritisak što će stvarati ogroman stres. Upravo zato u današnje vrijeme imamo jako puno neurotične djece koja sve više trebaju psihološku pomoć. Ovo se ne mora nužno odražavati samo na videoigre. Naime, isti stres se stvara i kod korištenja društvenih mreža, primjerice Instagrama. Pao vam je broj pratitelja? Ajme, što će vam reći društvo? Kako će reagirati? Hoće li vam se rugati i smijati? Nama odraslima ovo vrlo vjerojatno zvuči jako smiješno, no činjenica je da djeci taj fiktivni broj pratitelja je najvažnija stvar u njihovom životu, te kao takva direktno utječe na njihovo zdravlje. Je li to žalosno? Vjerojatno je, no nije tema današnje kolumne.

Upravo zbog ovih razloga bitno je napraviti određene restrikcije djeci. Jednostavno ih treba paziti i dobro kontrolirati dok god su na internetu. Vrlo lagano vaš anđeo postane vrag, ni ne stignete se okrenuti. Plus, ne pomaže činjenica da većinom u takvim igrama djeca pričaju sa starijom populacijom te “upijaju” ponašanje takvih individualaca, što je u većini slučajeva loša stvar. Naravno, nasilje i krv u videoigrama ovome doprinose. Nisu glavni uzrok, no mozak sam po sebi interpretira krv i nasilje kao nešto što se stvarno događa, iako je u igri. Upravo zbog toga može se dogoditi da djeca koja igraju puno FPS igara reagiraju agresivnije prilikom nekih događaja naspram svojih vršnjaka koji nisu u svijetu gaminga.

Kako god bilo, jedna stvar je sigurna. Najpametnije je vjerovati ratingu koji dolazi sa videoigrom. Ipak ima razloga zašto je ovdje i koja mu je funkcija. Krvoločne igre možda neće pretvoriti vaše dijete u novog serijskog ubojicu, no sigurno će napraviti loše stvari njegovom mozgu i tijelu. Također, dobra je ideja limitirati djeci vrijeme igranja, barem dok ne odrastu da si sami limitiraju. Osim što će vam dijete u budućnosti biti zahvalno, također će vam biti zahvalna većina odrasle populacije u svijetu gaminga. Nemamo ništa protiv djece, no ponekad je previše kada u kompetetivnom gamingu slušamo dernjavu predadolescentnog glasića kako nam pokušava soliti pamet.

Podijeli sa prijateljima:

Najveće dijete redakcije, iako po godinama bi trebao biti "odrastao". Obožava knjige i filmove, pogotovo fantasy žanr. U slobodno vrijeme čita, uči, igra i najvažnije, živcira Adija.

Nema Komentara

Ostavi komentar