Radije bih igrao Starfield sa 10 planeta nego 1000.
Da je gaming industrija trenutno u jako lošoj pozociji, svjedoči još jedan naslov koji je prikazan na sinoćnjem Xbox & Bethesda Showcaseu a radi se o dugo očekivanom Starfieldu.
Bethesdin sljedeći veliki RPG pravi grešku kao i svi prethodnici prije njega. U sinoćnjoj najavi sve što vidim je crvena zastava. Bethesda kaže da će Starfield imati 1.000 planeta? Bio bih šokiran da njih 990 nije dosadno kao pakao…
Starfield je predstavio zaistavi masivnu galaksiju, veću od bilo kojeg RPG-a koji je Bethesda ikada napravila – sve dok ste kul s tim da je uglavnom puna gomile velikih dosadnih stijena.
Prisjetimo se Mass Effecta I osjećaja koji smo imali dok smo vozili Mako preko ružnih, bljutavih, proceduralno generiranih planeta. Prisjetimo se No Man Sky-a koji je obećavao beskonačnu galaksiju. I ponovo treba da padnemo na istu foru?
U Starfieldovom gameplay trailer, Bethesda je izabrala da istakne blagi sivo-smeđi mjesec, montažnu istraživačku labaratoriju I neprijetelje jednostavno označene kao Pirati. Izgleda da nas ne zanimaju ko su Pirati sve dok možemo pucati u njih. Sjećate se igara kada smo dobijali stranice I stranice opisa o tome koga ubijamo a danas dobijemo samo “Pirate”.
Bethesda je pokazala uvid u jedan ručno izrađeni grad, i izgleda kao prava sci-fi utopija, vrsta centra koji će biti zadovoljstvo istražiti. Možda je Starfield pun ovih gradova, a zajedno oni čine veliku avanturu vrijednu RPG-a. Čak i ako je to slučaj, 1.000 proceduralno generiranih, uglavnom praznih planeta ostat će šteta za Starfield u cjelini. Samim tim što su vidljivi, višak planeta će učiniti da se broj potpuno dizajniranih svjetova čini oskudnim.
Recimo da je Bethesda napravila 10 lokacija; to znači da će 1% od ukupne igre biti značajan, dok će ostatak vjerovatno biti prebačen na mjesta na kojima kopate svemirske stijene ili se borite protiv svemirskih gusara.
Glavni argument će biti da nas igra neće tjerati da posjetimo sve te planete. Ali opseg će apsolutno uticati na to kako Bethesda dizajnira Starfieldove sisteme, poput prikupljanja resursa. I oduzet će značajno vrijeme razvoja od pravljenja manjeg, gušćeg skupa prostora za istraživanje. Bez viška od 990 planeta ili tako nešto, Starfield bi mogao da zavije ono što ima u misteriju.
Dozvolite mi da provedem sate ispitujući svaki sićušni detalj na nekoliko nevjerovatno detaljnih planeta; dozvolite mi da zamislim i spekulišem o tome šta još postoji. Pitati se šta je tamo najveća je stvar u svemirskim putovanjima i naučnoj fantastici. Najgore je otkriti da je odgovor, u 99% slučajeva, “još jedan dosadan kamen”.
Možda bih bio manje pesimista da se Starfieldova estetika ne čini utemeljenijim, daleko manje šarenim pristupom nego onaj što No Man’s Sky već godinama radi. Montaža planeta na kraju Bethesdinog snimka navela me je da retroaktivno još više cijenim umjetnički stil No Man’s Sky pulp naučno-fantastične naslovnice.
Najslavniji Bethesdin RPG, Morrowind, ima otprilike 24 kvadratna kilometra—možete ga prijeći za sat vremena, ali svaka lokacija djeluje strano i jedinstveno i nezaboravno na način koji Bethesda od tada nije ponovila. Sa Oblivionom, Bethesda je više nego udvostručila veličinu mape na 57 kvadratnih kilometara, ali se u poređenju s tim osjećala kao generički svijet fantazije. Vilenjačke ruševine bile su posebno dosadne, pune proceduralno generiranih hodnika. Za igru o veličanstvenosti istraživanja svemira koja oduzima dah, Starfield je do sada pokazao malo toga što zapravo pokreće maštu.
Proceduralno generirane planete koje sam ranije vidio; jurišne puške i sačmarice koje pucaju u sličnnoj verziji baze kroz koju sam se probio u Mass Effectu prije 15 godina; korisnički interface koji je uglavnom alergičan na boju ili izgled.
Možda Bethesda samo čuva zaista dobre stvari za sljedeću godinu, ili će možda dijelovi priče i dijaloga koje zadirkuje biti dovoljni da cijelu igru iznesu na svojim plećima. Sjajna naučna fantastika ima nešto novo za reći, ali do sada se čini da je glavna ideja Starfielda bila veća, a mene je to previše puta opeklo.
