napisao Dino Tuka -
Playstation recenzije RECENZIJE

Postoje mnoge teme u gaming-u koje još uvijek nisu kvalitetno obrađene. Nije to zbog toga što su tehnički zahtjevne, već jednostavno nisu dospjele u prave ruke. Lord of the Rings je tek 2014. godine dobio dostojno utjelovljenje u igri zvanoj Middle-earth: Shadow of Mordor (meni je igra odlična, ali volio bih malo više fokusa na RPG mehanike i mogućnosti izbora, jer sam veliki fan LOTR franšize i mislim da to može biti bolje). Potencijalno najbolja Harry Potter igra nam dolazi tek iduće godine. Ja bih npr. volio da vidim fudbalsko huliganstvo tokom 80-tih i 90-tih u vidu igre, po uzoru na filmove The Firm (2009) i Cass (2008).

Tako vjerujem da bi mnogi voljeli da iskuse život vukodlaka na pravi način, jer im do sada to nijedna igra nije pružila. Ekipa iz Cyanide studija se okušala da popularnu table-top igru Werewolf: The Apocalypse prenesu na ekrane. Prvobitno su se dvoumili da li da igra bude Brawler ili izometrični RPG (koji bih ja preferirao), dok se na kraju nisu odlučili za akcijski RPG. Da li su uspjeli napraviti dostojnu igru o vukodlacima? Ako želite znati odgovor, čitajte dalje.

Svijet unutar igre se sastoji od tri primarne sile:

  • The Wyld – koji označava kreaciju
  • The Weaver – koji označava red
  • The Wyrm – koji označava neophodnu destrukciju kako bi se napravilo mjesta za nove kreacije.

Problem nastaje kada te tri sile uđu u disbalans, The Wyrm postaje jači nemarom čovjeka koji potpomaže njegovu snagu tako što i sam uništava Gaiu (majku zemlju) na razne načine. Nakon izvjesnog vremena, The Wyrm uspijeva korumpirati jako moćne ljude, pa se Gaia nađe u najvećoj opasnosti do sada.

Naš protagonista Cahal pripada Garou rasi (vukodlacima) čija je uloga zaštita Gaie. Moglo bi se reći da su oni neka vrsta dlakavih eko-terorista. Njegova cijela porodica je pripadnica tog čopora i svi se bore protiv zla koje utjelovljuje korporacija Endron. Stvari za Cahala jako brzo postaju još više lične, zbog opasnosti kojoj su izloženi njegovi najbliži.

Mene nažalost ovaj narativ nije ugrabio, jednostavno mi je priča odisala nekom generičnom vibrom, kao da je loš AI pisao scenarij. Možda griješim, možda su loša prezentacija, mediokritična gluma i režija maskirali priču koja bi u drugom formatu bila odlična (pa čovječe dragi, ako ti neko ubije ženu na tvoje oči i baci ti je pred noge, pa vrisni malo…). Na samom početku sam šutnut iz imerzije zbog tih faktora, i tako je ostalo do kraja. Čudilo me što fokus nije više na narativu, baš zbog table-top porijekla ove igre.

Gameplay mi se na svu sreću svidio malo više od priče, pa sam sve probleme rješavao nasiljem (Napominjem, samo unutar igre!). Garou imaju opciju da zauzmu tri forme:

  1. Homid – Forma čovjeka koja vam koristi za komunikaciju sa drugim ljudima. U toj komunikaciji dobijate privid mogućnosti odluke, kažem privid jer ti odgovori u razgovorima koje odaberete nemaju gotovo nikakav utjecaj na dalji tok igre. Ova forma vam također dopušta da radite neke praktične stvari koje ne bi bilo lako izvesti sa šapama. U to ulazi otvaranje vrata, hakiranje, i korištenje samostrijela. Pomenuto ”hakiranje” podrazumijeva gašenje kamera i tureta, otključavanje vrata i to je to. Kao Homid nemate mogućnost ući u combat (ali valjda je to logično kada ste opaki vukodlak), niti možete koristiti puške koje leže unaokolo. Međutim sa samostrijelom možete ubiti neprijatelje ako ste u stealth mode-u, te onesposobiti kamere ili sabotirati izlaz nadolazećih pojačanja.
  2. Lupus – Forma vuka kojoj je glavna namjena brzo kretanje po mapi te efikasan stealth mode. Kada sam bio u ovoj formi imao sam osjećaj da nosim plašt nevidljivosti, možda je AI mislio da sam samo neki pas lutalica… Također možete prolaziti kroz ventilacione otvore i manje rupe.
  3. Crinos – Forma vukodlaka koja se koristi isključivo za combat. Mislim da su developeri najviše pažnje posvetili baš ovom segmentu. Combat je dosta razrađeniji od ostalih elemenata u igri. Postoje određene mehanike koje trebate znati kako bi preživjeli valove neprijatelja. Crinos forma se djeli na tri stanja
    • Agilno stanje, u kojem se možete brzo kretati i izbjegavati projektile i ostale napade.
    • Teško, u kojem gubite brzinu ali postajete mnogo jači i otporniji na sve udarce.
    • Frenzy, ili kako ga ja volim zvati berserk stanje, koje traje ograničen vremenski period i u kojem postajete najmoćniji.

Za fanove stealth žanra ova igra će biti pravo razočarenje, kao što rekoh, u lupus formi postajete faktički nevidljivi. Bez problema možete očistiti prostoriju a da ni ne uđete u combat. Situacija je uvijek predvidljiva, i AI se kreće po strogom obrascu.

Boss borbe na početku igre nisu izazovne, i vrlo je lagano završiti stvar već iz drugog pokušaja. To se mijenja kako igra napreduje, i neki od boss-ova su mi zadali manje muke. U tim momentima sam bio najusredotočeniji na igru, što je dobra stvar, jer sam ostatak igre mogao držati čaj u jednoj ruci dok drugom prelazim level. Inače volim zlatnu sredinu i nisam fan mazohizma koji pružaju souls-like igre pa sam i ovaj put praktikovao normal mode. Vjerujem da bih bio dosta nervozniji u hard mode-u.

Skill tree je jedan od najjednostavnijih koje sam vidio u posljednjih par godina, što za mene ne mora da bude nužno loša stvar. Sve zavisi od toga šta očekujete od igre, ako želite duboki RPG ovom skill tree-u se možete samo nasmijati, međutim ako želite akciju bez puno razmišljanja onda je ovo drvo za vas. Poene za postizanje novih skill-ova prikupljate napredovanjem u igri i udisanjem posebnih biljki unutar levela. Onda ih trošite birajući neku od combat ili tactical unaprijeđenja. Ne brinite do kraja igre imat ćete 90% skill-ova.

Igra je u rijetkim momentima izgledala lijepo i zanimljivo, to se većinski vidjelo u režiranim sekvencama, što i nije neki pokazatelj kvalitete. Međutim kada sklonite pogled sa svog tog sivila, nasilja i kada ne hodate po lokvama krvi (bude vam pravo dosadno…) i pogledate puni mjesec, u tim momentima doživite neki spokoj, a onda se okrenete i otkinete glavu nekom mutantu koji vam se prišunjao. Igra me zbog dominantne sive i crvene boje, te prisutnosti mutacija, i transformacija, neodoljivo podsjećala na Prototype (2009). Moram reći da je jedino Cahal izgledao kao da je iz sadašnjosti, dok su ostali likovi ličili na duhove naše prošlosti. Nije samo njihov izgled bio problem, već i ukočenost pokreta, neusklađenost govora sa pokretom usana, te mediokritična gluma “voice actor-a”, jer sigurno nisu “performance capture artisti”.

Tehnički, igra se ponašala pristojno, smatram da je jedan crash i povremeni frame drop dok ekran pršti bojama u žaru borbe, veliki uspjeh za day one izdanje. Ali opet, kad malo razmislim zadnja igra koju sam igrao je Cyberbug 1997 pa je moguće da mi je sud malo pomućen (ako ništa, Cyberpunk 2007 mi je pomogao da budem sretan sa optimizacijom svih ostalih igara :D). A i sama igra nije zahtjevna, pa je bilo za očekivati da će teći glatko. Također doživio sam samo jedan bug, kada sam zaglavio u prostoriji i nisam mogao izaći, međutim jedan reload checkpoint je rješio stvar.

Werewolf: The Apocalypse – Earthblood sigurno nije naslov kojem ću se vratiti uskoro, i nije najupečatljivija igra. Kako god, moram priznati da sam u nekoj mjeri i uživao u ovoj igri, i odmorio se uz nju. Nedavno sam započeo Assassin’s Creed Odyssey, i onog momenta kada sam otvorio mapu i vidio sve te ikonice (obaveze), samo sam ugasio igru. Ovdje me obradovala jednostavnost i rasterećenost koju sam osjetio i mapa koja ne postoji. Po prvi put nakon ne znam koliko godina, nisam morao da lootam neprijatelje nakon što ih ubijem. Nisam morao da gledam koje oružje je moćnije za 3%, ili šta da izbacim iz inventory-ja da bih stavio nešto drugo. Nisam morao da vizualiziram koji build u budućnosti želim da budem kako bih izabrao pravi skill za upgrade. Jednostavno sam pustio muziku po svom izboru pomoću spotifiy-a i uživao u bezumnom nasilju koje nam pruža 21. vijek. Veoma sam zahvalan na tome, ako nije dobra po nekim današnjim standardima i parametrima, ova igra je super terapija za živce. U svemu se može uživati ako se dovoljno potrudite, i zato vjerujem da će Werewolf: Apocalypse – Earthblood pronaći svoju publiku.

No, vratimo se u stvarni svijet, i stavimo ovu igru tamo gdje joj je mjesto (gdje mjesec ne sija).

Hvala našim sponzorima na ustupljenom primjerku

Podijeli sa prijateljima:

Obožava sve što je stvorio Rockstar Games. Voli kontrolu nad situacijom, i zbog toga su mu najdraže sofisticirane RPG igre koje postavljaju filozofska pitanja, moralne dileme i nemoguće odluke. Nisu mu strani domaći stripovi a u slobodno vrijeme se bavi marketingom.

Nema Komentara

Ostavi komentar